Novi porez na nekretnine u Hrvatskoj izazvao je značajan potres na političkoj i ekonomskoj sceni. Ova mjera, koja će stupiti na snagu 2025. godine, već je izazvala brojne polemike, kritike i analize. Porez, koji će se naplaćivati na nekretnine koje nisu korištene kao primarne rezidencije ili nisu u dugoročnom najmu, predstavlja pokušaj vlade da preusmjeri porezni teret s rada na imovinu, što bi trebalo, barem prema teoriji, povećati pravednost poreznog sustava.
No, u pozadini ove službene priče kriju se složene društveno-ekonomske dinamike, koje su već dovele do snažnih reakcija stručnjaka i javnosti. Ministar financija, Marko Primorac, branio je ovu odluku argumentom da se mora proširiti baza nekretnina koje su obuhvaćene oporezivanjem te da je nužno povećati porezno opterećenje kratkoročnog najma, osobito u turističkim područjima.
Kontroverze i reakcije stručnjaka
Ova najava, međutim, nije prošla bez kritika. Ekonomski analitičar Neven Vidaković iznio je oštru kritiku vlade, ističući da ne postoji stvarni ekonomski razlog za uvođenje ovog poreza. Vidaković tvrdi da se ovim porezom zapravo šalje poruka građanima da ne štede i ne ulažu, što je suprotno interesima dugoročne ekonomske stabilnosti zemlje. Prema njemu, jedini pravi razlog za ovakav potez mogao bi biti pritisak iz Bruxellesa, što dodatno dovodi u pitanje suverenost hrvatske ekonomske politike.
Osim toga, porez na nekretnine mogao bi imati destruktivne posljedice na tržište nekretnina, koje je već pogođeno nizom izazova, uključujući depopulaciju i iseljavanje. Povećanje poreznog opterećenja na kratkoročni najam, koji je već sada važan dio turističke industrije, moglo bi obeshrabriti investitore i smanjiti konkurentnost Hrvatske kao turističke destinacije.
S obzirom na to da vlada istovremeno najavljuje povećanje plaća u javnom sektoru, mnogi se pitaju je li uvođenje poreza na nekretnine zapravo politički manevar za osiguranje dodatnih sredstava, dok se s druge strane pokušava zadržati podrška birača kroz povećanja plaća i mirovina. Ovaj potez mogao bi biti pokušaj balansiranja između povećanih troškova života i potrebe za fiskalnom disciplinom, no ostaje pitanje koliko je ovaj pristup održiv na duge staze.
Vlada je jasno dala do znanja da je cilj ovih promjena restrukturiranje hrvatske ekonomije. Međutim, iako prebacivanje poreznog tereta s rada na imovinu može zvučati kao pravedniji pristup, stvarnost je mnogo složenija. Dok vlada tvrdi da će se porez plaćati samo na nekretnine koje nisu primarno prebivalište ili nisu u dugoročnom najmu, mnogi se pitaju kako će to utjecati na ukupnu dostupnost stanova, cijene najma i općenito na životni standard građana.
Pitanje koje ostaje neodgovoreno jest hoće li ovaj porez doista postići svoj deklarirani cilj – povećanje pravednosti i učinkovitosti poreznog sustava – ili će, kako kritičari tvrde, dodatno opteretiti one koji su već sada u nezavidnom položaju. U svakom slučaju, hrvatska javnost i stručnjaci pomno će pratiti kako će se ova reforma razvijati u narednim mjesecima i godinama, jer će njezin učinak biti daleko veći od jednostavne promjene u poreznoj politici.
S obzirom na sve navedeno, možemo reći da je Hrvatska ušla u nepoznate vode s uvođenjem ovog poreza, a hoće li brod ploviti prema pravednijem društvu ili prema ekonomskoj nestabilnosti, ostaje da se vidi.